BHS | ENG

Intervju dr Zlatka Lagumdžije za hrvatski politički sedmičnik Nacional

  • 16.10.2018.
Intervju dr Zlatka Lagumdžije za hrvatski  politički sedmičnik Nacional

Izvor: Nacional, broj 1069, 16. oktobar 2018.

Tekst ZRINKA VRABEC MOJZEŠ Fotografije SAŠA ZINAJA

BIVŠI PREMIJER I BIVŠI MINISTAR VANJSKIH POSLOVA BIH u prvom velikom intervjuu za hrvatske medije nakon odlaska s funkcije govori o svom viđenju izbornih rezultata te sprezi predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića s Miloradom Dodikom...

"Prošloga petka, 12 listopada, u Mariboru je održan skup pod nazivom „Adriatic Parla­ment“ (Jadranski parlament) na kojem su sudjelovali brojni bivši i sadašnji politički lideri zemalja jadranske regije, a domaćini su im bili slovenski predsjednik Borut Pahor, maribor­ski gradonačelnik Andrej Fištravec i predsjednik Jadranskog vijeća (Adriatic Council) Marko Voljč. Među govornicima našli su se Mladen Ivanić - član predsjedništva BiH, Dimitrij Rupel - bivši sloven­ski ministar vanjskih poslova, Boris Tadić - bivši predsjednik Srbije, Filip Vujanović - bivši pred­sjednik Crne Gore, Zlatko Lagumdžija - bivši pre­mijer i ministar vanjskih poslova BiH i Jadranka Kosor - bivša hrvatska premijerka. Skup se bavio temama vezanima uz regiju i Europsku uniju, razgovaralo se i o stanju u BiH, krizi globalizacije uslijed problema migracija i gubitka identiteta i humanosti, budućnosti Balkana i ulozi Rusije na ovim prostorima, kao i novim proširenjima Europske unije.

Jadransko vijeće, organizacija sa sjedištem u Sloveniji, vodeća je grupacija u jadranskoj regiji čiji su ciljevi borba za eliminaciju siromaštva, za­štita okoliša i ljudskih prava te izgradnja snažnih ekonomija i ekonomskih društava koja se temelje na suradnji nacionalnih vlada. Osim s političkim liderima, novinarima i znanstvenicima, Jadransko vijeće surađuje s progresivnim predstavnicima civilnog društva i nevladinim udrugama iz cijele jadranske regije.

Jedan od sudionika skupa bio je i Zlatko La­gumdžija, bivši premijer i bivši ministar vanjskih poslova BiH. Doktor informatičkih znanosti po obrazovanju, Zlatko Lagumdžija član je brojnih međunarodnih organizacija, kao i Stranke eu­ropskih socijalista. Iza njega je tridesetogodišnja akademska i politička karijera, koju je započeo 1992. kao zamjenik premijera zadužen za surad­nju s UN-ovim tijelima u BiH. Od 1997. do 2014. bio je na čelu Socijaldemokratske partije BiH. Od 2001. do 2002. vršio je dužnost premijera, odno­sno predsjedavajućeg Vijeća Ministara BiH, a dva puta bio je ministar vanjskih poslova, od 2001. do 2003. i od 2012. do 2015. godine. Šest puta biran je u Parlament BiH (1996. - 2014.), a nakon gu­bitka izbora 2014. godine odstupio je s pozicije predsjednika SDP-a BiH. Ostao je član Glavnog odbora stranke, dok se u posljednje vrijeme naj­više bavi Fondacijom Shared Society – Društva zajedničkih vrijednosti Sarajevo. U razgovoru za Nacional Zlatko Lagumdžija osvrnuo se na rezul­tate izbora u BiH.

NACIONAL: Kako komentirate rezultate izbora u BiH i što će oni značiti za budućnost zemlje?

Vladajuće stranke, naročito u Federaciji, od Daytona nisu bile s manje rezultata, većim nezadovoljstvom i lošijim statusom u vlastitom narodu i biračkom tijelu. Osnovni razlozi su siro­maštvo, nepravda i korupcija koja je u percepciji ljudi bila veća nego ikada u suvremenoj povijesti. Ipak, imali su na svojoj strani saveznika koji im je donio ponovnu pobjedu – nije ih imao tko pobije­diti. Razbijena opozicija, bez kredibilnih programa, u atmosferi straha kojoj su i sami kumovali, nije mogla dati bolji rezultat. Bosna i Hercegovina, njeni građani, kao i narodi, izašli su iz izbora kao najveći suštinski gubitnici. Dobitnici su oni koji su se u takvoj atmosferi, mnogi potpuno nezasluženo, probili u predsjedničke i zastupničke klupe. Izbor­ni gubitnici su opozicija u RS-u, Fahrudin Radon­čić i Dragan Čović. Izborni pobjednici su Milorad Dodik, SDA i HDZ. Sve se to događalo u izbornom procesu koji je završio s „neobjašnjivim“ brojem nevažećih listića. Sada je i zadnjem naivcu jasno zašto vladajuće stranke nisu dopustile tehničke izmjene izbornog zakonodavstva koje bi uvele elektronska pomagala, skenere te videozapise makar procesa brojenja. Evidentno je da sedam dana nakon izbora još nemamo prebrojane gla­sove i da ne znamo konačne rezultate, osim što iz objavljenih statistika znamo da je u prosjeku svaki treći glasač imao nevažeći jedan od svojih četiriju glasačkih listića. Ako ključni igrači nastave s po­našanjem iz posljednjih nekoliko mjeseci i prvih postizbornih dana, onda ulazimo u još veću krizu na političkoj sceni. Poslije ovih izbora nastupile su velika apatija i otupljenost, ljudi su svjesni da smo ušli u neki novi limbo. Mene bi strah bilo biti dio vlasti koja neće ništa napraviti. Ovo što nam se događa nije normalno. Sve što nije normalno jednom se ipak vrati u normalu, a mi jedino mo­žemo pomoći da se to dogodi što prije.

NACIONAL: Na političkoj sceni BiH opet su dominirale nacionalne odnosno nacionalističke stran­ke. Zašto građanske stranke, koje bi predstavljale svjetonazor birača a ne njihovu nacionalnost, gotovo da nemaju šanse?

Prije svega, Daytonski sporazum pa tako i ustavni ustroj napravljeni su kako bi se zausta­vio rat i zadovoljili glavni akteri tog procesa. A oni svakako nisu bili ni manekeni ni promotori europskih i vrijednosti građanskog društva. S gra­đanskih pozicija, zagovornika multikulturalizma i društva zajedničkih vrijednosti, morali ste se na izborima boriti protiv nacionalnih stranaka i protiv sistema koji je napravljen po njihovoj mjeri. S druge strane, razjedinjene građanske stranke, kakve danas obilježavaju bosanskohercegovačku scenu, nemaju šansu. Priča o ujedinjenju ljevice započeta je još 2014. godine. Nažalost, od tada, nakon Kongresa na kojem su se ujedinili SDP i srodna stranka socijaldemokratske provenijen­cije nastala na nekadašnjem raskolu na ljevici, u protekle četiri godine do danas niti jedna od lijevo orijentiranih partija nije smogla snage prijeći pre­ko sujeta i osobnih interesa kako bi se ujedinila i kao takva krenula u izbornu utrku. Karakteristika ljevice je inkluzivnost, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, ona čuva drugačije, dok de­snica brani isključivo svoje tako što ih odvaja od drugih. Ako povučemo paralelu s EU-om, nemo­guće je napraviti građanina Europske unije ako se mora odreći svojeg identiteta. Uspjeh europskog ujedinjenja upravo je u tom bogatstvu različitosti. To bi trebalo primijeniti i na BiH. Ne možete tu građansku ideju promovirati tako da namećete neki unitarizam i brisanje svih ostalih identiteta - bez razumijevanja činjenice da svaki građanin BiH ima višestruki identitet - i kao katolik, musliman, pravoslavac, Srbin, Hrvat, Bošnjak, ali i Bosanac i Europejac. Mi moramo pronaći način za kohabita­ciju građanskog i nacionalnog. Problem je u tome da se u posljednje vrijeme nerijetko promovira građanska ideja koja se negativno odnosi prema svim tim identitetima i zato ima manje pristaša nego nekada.

NACIONAL: Što kažete na reakcije hrvatskih poli­tičara na činjenicu da je Željko Komšić postao hrvatski član Predsjedništva i njihove optužbe da je izglasan glasovima Bošnjaka?

Ustav BiH osnova je legaliteta i legitimiteta i on ne poznaje predstavnike naroda nego definirane pripadnike naroda iz dvaju entiteta. Činjenica je da je, statistički promatrano, čovjek izabran sa znatno manjim brojem glasova Hrvata od Čovića, ali na Ustavom definiran način koji ne poznaje birače po nacionalnoj pripadnosti. Pokušaj da se i to uvede u ionako politički podijeljenu zemlju, bio bi suprotan svim europskim i demokratskim principima. Činjenica je također da je Komšić svojevremeno biran sa 130 tisuća glasova, 2006. godine, kao i 310 tisuća 2010. i tada je imao mnogo više hrvatskih glasova nego danas, kada ima 210 tisuća glasača iza sebe. Ali to Čoviću nije smetalo da ga potpuno delegitimira i negira mu ustavno pravo da bude i građanin i Hrvat. U isto vrijeme  jetada podijeljeni HDZ u Parlamentu uz pomoć SDA za člana Predsjedništva BiH izabrao Ivu Miru Jovi­ća, protiv kojeg je bila većina zastupnika Hrvata.

Prije dvije godine je načelnik općine Vareš iza­bran ispred HDZ-a u većinskoj bošnjačkoj općini jer su Bošnjaci glasali za Hrvata kojeg su smatrali boljim od SDA-ova kandidata i drugih bošnjač­kih kandidata. Prije 10 dana na izborima za člana Predsjedništva, uz očiglednu Dodikovu pomoć, u ekskluzivno srpskim općinama u Federaciji, Glamoču, Drvaru i Grahovu, Čović je „potukao“ Komšića i dobio skoro 10 puta više „legitimnih“ srpskih glasova za člana Predsjedništva. U po­kušaju izmjena Ustava u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, u kojem sam i sam bezuspješno sudjelovao skoro četiri godine, Čović je stalno igrao „na sve ili ništa“, tražeći da uvodimo segregacijska pravila koja bi nas na kraju dovela do potpune etnokracije umjesto demokra­cije. Rezultat: dobio je ništa. Ako mu je cilj bio da se postigne rješenje koje će biti u skladu s europ­skim vrijednostima inkluzivnog društva, onda je loše odigrao. Ako mu je cilj bio produbljivanje krize, blokade s neizvjesnim ishodom i izvjesnim konfrontacijama – onda je uspio.

NACIONAL: Je li Komšić doista pobijedio „iz inata“, kako to objašnjavaju u hrvatskim medijima?

Ovdje ću citirati teologa i franjevca Dalibora Mi­lasa, koji nema previše razumijevanja za Komšića. Naprotiv. On precizno kaže da je „izbor Komšića najbolji ‘smokvin list’ za Čovića i HDZ jer se oni time amnestiraju za rezultate svoje politike“. Ako je Čović htio homogenizirati Hrvate kako bi „po­meo“ ostale hrvatske stranke, ovladao domom naroda i počeo s novim ucjenama kako bi nastavio igru „na sve ili ništa“, onda je privremeno uspio. Naime, Čović je uporno provocirao buđenje „inata“ kod ljudi koji su bez zle namjere iskreni u svojim građanskim uvjerenjima.

Najveći broj tih glasača nije glasao za Komšića niti je glasao protiv Hrvata i Hrvatske, pa čak ni protiv HDZ-a. Oni su prije svega glasali protiv Čo­vića i njegove politike o kojoj se na kraju stvorila percepcija kod dovoljnog broja ljudi da se radi o udruženom pothvatu rušenja Bosne i Hercegovi­ne u suradnji s Miloradom Dodikom. Ja bih prije rekao da su ljudi htjeli da politika Dragana Čovića bude poražena. Konstantno “guranje prsta u oči” Bosancima i Hercegovcima pričom o trećem en­titetu, stalnim strašenjem građana i konstantnim prijetnjama o nekom planu B koji vodi k podjeli ze­mlje, otvorenim pokazivanjem čvrstih prijateljskih i političkih veza s Miloradom Dodikom... građani su kaznili kao pokušaj rasturanja BiH. Ono što se zaboravlja u ovoj postizbornoj histeriji jest da je na svim ostalim razinama, u sredinama gdje su Hrvati većina, Čovićev HDZ apsolutno pobijedio Komšićev DF. Tu je napravljena jedna gruba ma­nipulacija. Pretvorili smo bitku za Predsjedništvo u bitku svih bitaka, dok Predsjedništvo BiH ima ovlasti otprilike kao vaša predsjednica - dakle, nad vojskom i vanjskom politikom. No ključno je pita­nje tko ima većinu u predstavničkim domovima, odnosno u Domu naroda. A u njima ćemo, prema rezultatima ovih izbora, imati zapravo nacionalne pokrete koji će biti dominantni. Niti jedno tijelo izvršne vlasti na razini države i entiteta, kao i u kantonima gdje su Hrvati većina, neće se tako moći formirati bez Čovićeva HDZ-a.

NACIONAL: Mislite li da će Čović pokušati blokirati formiranje institucija?

Ne vidim razlog za blokiranje jer time on ne do­biva ništa. Osim ako želi zaustaviti formiranje vla­de u kojoj bi trebali biti HDZ i njegovi ministri. Ni u kantonima s hrvatskom većinom i takozvanim mješovitim kantonima niti na federalnoj razini, Vijeće ministara ne može se formirati bez HDZ-a.

NACIONAL: A kako komentirate reakciju hrvatskih medija i masovnu demonizaciju Željka Komšića?

Likovanje Komšićevih pristalica samo poveća­va frustraciju Hrvata koji ne vide strah od gubitka države kod Bošnjaka. U takvom stanju svi teško vide da su, manje ili više, isfrustrirani zbog bes­perspektivnosti i siromaštva koje zajedno dijele. Onda umjesto građanskih lidera i reformatora, na scenu stupaju nacionalne poglavice koje po­pulizmom, strahom od „drugačijih“, lako demo­niziraju svakoga tko im stoji na vrlo privatnom putu. Priznajem da mi je velika tajna kako se u hrvatskim medijima, na političkoj i akademskoj sceni, toliko uspjela demonizirati ideja građanske države i društva zajedničkih vrijednosti u Bosni i Hercegovini. Razumijem strah da bi vjerski ra­dikalizam ili šovinizam mogli biti nasilni prema različitostima. Ali ne razumijem kako i zašto se rješenje traži u segregiranim umjesto inkluzivnim državama i društvima. Ne razumijem kako se inte­lektualni krugovi, koji tvrde da dijelimo europske vrijednosti, ne suprotstavljaju funkcioniranju i institucionaliziranju koncepta „dvije škole pod jednim krovom“, gdje se insistira da Bošnjaci i Hrvati imaju odvojene učionice, sa Srbima i osta­lima koji se mogu opredijeliti tko im je bliži u klupi.

NACIONAL: Komšić je gradio kampanju na kritici hrvatske politike u BiH, ali što mu je trebala najava da će tužiti RH zbog Pelješkog mosta?

Razumijem kad netko ima oštru retoriku ti­jekom predizborne kampanje, ali kada se osvo­ji vlast, treba pokazati državničko ponašanje i jednostavno biti mudriji. Komšić nekada ima problem s eksplozivnim karakterom, a to ne bi smio na ovakvoj poziciji, osobito kada su Hrvati u

pitanju. On dobro zna da odluke o tužbi nema bez konsenzusa o tome u Predsjedništvu, a poznato je da Dodik nema namjeru dati svoj glas za ono što ne dogovori s Čovićem. No i da je Dragan Čović izabran na njegovo mjesto, pozicija za Hrvate u BiH ne bi bila ništa bolja. Uostalom, za njegova mandata masovno su iseljavali neovisno o tome što su „imali legitimnog predstavnika“.

NACIONAL: Zašto ste otišli s čela SDP-a i zašto ga je napustio Željko Komšić?

Otišao sam kada mi je istekao drugi četvero­godišnji mandat, jer smo 2006. uveli statutarno ograničenje na mogućnost samo jednog obnavlja­nja uzastopne predsjedničke funkcije. Vodio sam SDP do dviju velikih pobjeda i stvaranja koalicija u kojima sam bio i premijer i dva puta ministar vanjskih poslova. Nakon što sam 2014. sa SDP-om izgubio izbore, ostao sam, kao bivši predsjednik, član Glavnog odbora SDP-a i to više kao simbolični čin, ali sam se povukao iz operativne bosansko­hercegovačke politike. Bavim se potpuno dru­gim stvarima u zemlji i inozemstvu, vezanima za moju akademsku karijeru. Posljednjih desetak godina bavim se Fondacijom osnovanom u okvi­ru projekta Madridskog kluba, Svjetske Liderske Alijanse, koja se zove Shared Society – Društva zajedničkih vrijednosti Sarajevo i promovira upravo takav građanski koncept, društva zajed­ničkih vrijednosti uz samoodrživi razvoj. Taj smo projekt i pokrenuli primarno zbog Balkana, Sjever­ne Irske, izraelsko - palestinskog sukoba, nudeći u to vrijeme primjer Mandele i Južne Afrike kao model uspješnog rješenja u podijeljenom društvu, a sada se pokazuje da se s tim problemima sve više suočavaju Europa, Amerika i svijet u cjelini. Tako sada više vremena provodim u avionu nego kada sam bio ministar vanjskih poslova. Ipak, s velikom pažnjom pratim događaje u Bosni i Hercegovini i regiji jer vjerujem da svi zajedno možemo i zaslu­žujemo mnogo bolje nego što to sada pokazujemo. Komšić je napustio SDP 2012., iz motiva koji traže više prostora. To je svakako učinio uz veliku podrš­ku, prije svih, SDA, kako bi nas oslabio pred izbore. I uspjeli su. Nakon izbora ušao je u kratkotrajnu koaliciju sa SDA-om i HDZ-om, uz obrazloženje da je Čoviću dao sva hrvatska mjesta u vladi „jer mu neće, kao Lagumdžija, to uskratiti“. Brzo je izašao iz te vlasti i posvetio se projektu čije rezul­tate vidimo ovih dana.

NACIONAL: Na čelu SDP-a BiH pojavio se Denis Bećirović, koji je dobio potporu sedam stranaka, kao vođa „svebosanskog pokreta“. Nakon izbora četvrta su stranka po rezultatu. Što mislite o politici koju vodi?

Indikativno je da ste nakon nekoliko mjeseci izborne kampanje u njemu prepoznali čovjeka na čelu SDP-a. Denisa poznajem od njegovih mlada­lačkih dana i prvih političkih i akademskih koraka. On je na ovim izborima bio kandidat SDP-a, uz podršku još šest političkih subjekata različitog ideološkog profila. To mu je donijelo trećinu više glasova od matične stranke, ali moguće i odnijelo jedan broj tradicionalnih multietnički profiliranih SDP-ovih ljevičara. U svakom slučaju, ova kampa­nja napravila ga je ozbiljnijim čimbenikom naše političke scene nego što se to moglo postići u pret­hodnim dvama desetljećima u zastupničkim klu­pama. Za „svebosanski pokret“ nije vam dovoljan vođa. Potrebno je imati sljedbenike umrežene u organizacijsku strukturu koju okuplja jasna ideja zasnovana na europskim vrijednostima građan­skog društva zajedničkih vrijednosti i ujedinje­nosti u različitostima. Denis je završio na drugom mjestu u utakmici bošnjačkih kandidata, ali je u svakom slučaju znatno pomogao da SDP popravi svoj rezultat i bori se za četvrto mjesto, uz HDZ, na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni.

NACIONAL: Koliko su se Zagreb i Beograd miješali u ove izbore i koliko se još uvijek miješaju u unutarnju politiku BiH?

Ako se miješanje mjeri uspjehom njihovih „pulena“, onda je rezultat jasan. Utakmica Beo­grad - Zagreb odigrana u Sarajevu, rezultat - jedan naprema nula. U politici, kao i životu, nije važno što je bio cilj vaših izjava, akcija i odluka, već koje su njihove posljedice. U ovoj rundi izbornog mi­ješanja naših susjeda može nekome biti nejasno tko je pobijedio, ali je, nažalost, jasno da je ovoga puta Bosna i Hercegovina izgubila na vlastitom terenu. Dugoročno je tako nešto neodrživo a da se radikalna kriza ne proširi ne samo na naše susjede, već i na širi region. Tijekom predizborne kampanje Vučić je bio puno lukaviji od Plenkovića - nije se nigdje u Bosni i Hercegovini pojavljivao, a dao je Dodiku svu podršku koja mu je trebala. Plenković se izložio u drugoj državi i na kraju izgubio izbore za Čovićevo mjesto.

NACIONAL: Jesu li se i SDP-ove vlade iz Hrvatske tako miješale u izbore u BiH?

SDP iz Hrvatske dolazio nam je davati podršku kao politička sestrinska stranka, a ne kao pred­stavnici vlada. Zoran Milanović nikada nije došao u premijerskom autu pod rotirkama. To je ogro­mna razlika, jer se nije ni pokušavalo predstaviti tu podršku kao podršku Republike Hrvatske kao države. A sada se dolazilo direktno s pozicije vlasti.

NACIONAL: Kako je moguće da su Čović i Dodik postali najveći saveznici? Što ih veže?

Po njihovu osobnom profilu ne radi se o bli­zancima, ali uzajamna veza je značajna. Ona je zasnovana na istim ciljevima prema Bosni i Her­cegovini, ali je dugoročno neodrživa. Na njihovim ekonomskim interesima veza mora biti mnogo jača jer se ne može drugačije objasniti njihovo često vrlo neprirodno političko savezništvo. Vje­rujem da je to ogroman i bogat neistraženi prostor za istraživačko novinarstvo.

NACIONAL: Što kažete na inzistiranje na trećem, hrvatskom entitetu? Je li to rješenje?

Iskreno, ja više ne znam tko na tome inzistira. To je paradoksalno. Nitko to nije zauzeo kao svoj javni i službeni stav. Čak ni Dragan Čović. Mi smo zapravo upali u jednu sasvim šizofrenu situaciju. Svi pričaju o trećem entitetu, ali još nitko nije pre­uzeo odgovornost za tu inicijativu. Osobno sam protiv segregacije u društvu, a drugo je pitanje i kako bi se to uopće moglo napraviti. Kako bi se podijelio teritorij na etnički čiste dijelove? To je leopardova koža. Osim toga, ja sam protiv trećeg entiteta jer me nakon toga strah „drugog entiteta“ koji mora onda postojati ako dobijemo „treći“. A što je drugi? Gdje je taj bošnjački entitet? Ako je Bosna Srebrena, Franjevačka provincija, ostala unutar istih, praktički nepromijenjenih granica današnje BiH preko 500 godina i ako smo unatoč svim ratovima, razaranjima, klanjima i razbija­njima preživjeli kao država, onda valjda imamo šansu i za budućnost.

NACIONAL: Postoji li doista opasnost od „erdoga­nizacije“ odnosno islamizacije BiH, u kojoj bi u buduć­nosti Srbi i Hrvati postali tek marginalizirane manjine?

„Erdoganizacija“ nas ne treba više brinuti i skre­tati nam pažnju od „orbanizacije“ i „wildersoviza­cije“, jer u krajnjem slučaju Turska je u „vječitoj“ ili barem višedesetljetnoj „čekaonici“, dok su Ni­zozemska i Mađarska postale loš primjer „stare“ i „nove“ Europske unije. U mjeri u kojoj se Bošnjaci „guraju“ dalje od EU-a i NATO-a, u mjeri u kojoj se tretiraju kao skupina s posebnim potrebama koja ne može živjeti bez tutorstva „civiliziranih“ naro­da, u mjeri u kojoj im se ne dozvoljava imati ista demokratska prava da žive u građanskoj državi kao ostatak demokratskog svijeta, u toj mjeri može se stvarati prostor za slabljenje sekularizma. Uspr­kos svemu što se događalo i završilo s genocidom u Srebrenici kao simbolom zločina u Europi na kraju prošloga milenija, nije došlo do radikalizacije koju su neki priželjkivali. Treba znati da je nekada teško razumjeti zašto se u matematički brojnijem narodu više ne podržava one koji dijele europske vrijednosti građanskog društva. Oni koji vide da dva milijuna bosanskohercegovačkih muslimana žele živjeti kao građani u svojoj državi i biti građani EU-a i da ih nije strah biti matematički zanemariva „manjina“ među 500 milijuna građana nemuslima­na. U mjeri u kojoj se ne razumijemo i ne štitimo jedni druge od nas samih, u toj mjeri ni svi zajedno ni svatko ponaosob nema šanse.

NACIONAL: Je li ulazak u euroatlantske integracije uopće zajednički interes?

EU jest, ali za NATO nisam siguran. Zanimljivo je da su, kada pogledate istraživanja koja su provo­dili Amerikanci ili EU, najveći zagovornici ulaska u NATO i EU upravo Bošnjaci. Nakon toga Hrvati, dok u Republici Srpskoj podrška za EU postoji, ali za NATO baš i ne. Ja se bojim da ne dođe do zamora materijala. Mi zapravo vodimo utrku s vremenom, a ono što je neodrživo jest status quo. Bez europ­ske perspektive Srbi se sve više iseljavaju u Srbiju, a Hrvati u Hrvatsku, gdje ionako školuju svoju djecu. Bošnjaci nemaju kuda. Pa neće valjda u Tursku, kad su autohtoni europski narod. A redovi za radne dozvole ili iseljenje su pred njemačkom, a ne ruskom, saudijskom ili turskom ambasadom. Tu smo multietničkog karaktera.

NACIONAL: Može li ovakvo tročlano Predsjed­ništvo funkcionirati ako Milorad Dodik ističe da će zastupati isključivo Republiku Srpsku i njene interese?

Ako se nastavi „business as usual“, ako se ne konstituira vlast na konkretnom reformskom projektu, svojevrsnoj europskoj „Plavoj knjizi“, onda se stvara prostor za raštimani orkestar koji će biti mjesto dnevnopolitičkih sukoba i stalnog blokiranja institucija. Dodikov pragmatizam može biti produktivan samo ako od ozbiljnih ljudi dobije ponudu koju neće moći odbiti. Ostaje mi nadati se da ima snage i pameti i u Bosni i Hercegovini, kao i među prijateljima i razumnim ljudima u regiji i međunarodnoj zajednici, da se krene u dobrom smjeru.

NACIONAL: Ključni problem o kojem se već dulje raspravljalo jest izmjena Izbornog zakona BiH, na kojoj najviše inzistira hrvatska strana, a nakon pre­sude Ustavnog suda. Koliko mi je poznato, nakon više pokušaja pregovora, uključivanja međunarodne zajednice i Venecijanske komisije, dogovor između triju strana nije postignut. Jesu li doista potrebne promjene Izbornog zakona i zašto se o tome ne mogu dogovoriti predstavnici konstitutivnih naroda BiH?

Ne postoji model „dogovora predstavnika kon­stitutivnih naroda BiH“, već isključivo političkih stranaka koje u Parlamentu imaju kvalificiranu većinu da bi u skladu s Ustavom mijenjale Ustav i potrebne zakone. Ne zaboravite da mi već imamo obavezu, presudom Europskog suda za ljudska prava iz Strasbourga, mijenjati diskriminirajuće odredbe Ustava koje nemaju veze s kršenjem nacionalnih, već osnovnih ljudskih i građanskih prava. U ovakvoj situaciji to nećemo biti u stanju napraviti bez međunarodne zajednice i ustavnih reformi koje ćemo morati provoditi kroz pregovore s EU-om kada dobijemo kandidatski status.

NACIONAL: Treba li mijenjati Dayton, je li to odav­no potrošeni model? Puno putujete i predajete po svijetu – kako na to gleda međunarodna zajednica?

Bojim se da su umorni od nas. Dayton je bio moguć kao globalni sporazum u vrijeme kada se raspao bipolarni svijet i kada smo kratko živjeli u doba apsolutne dominacije jedne supersile. Ustav, kao dio Mirovnog sporazuma, mora se i može mi­jenjati kao dio procesa pristupanja EU-u i NATO-u. Da su ti veliki međunarodni pravni stručnjaci pokušali implementirati Daytonski sporazum u Švicarskoj, od te zemlje nakon dva desetljeća ne bi ostao kamen na kamenu. Dayton je izmišljen prije svega da zaustavi rat, a kao posljedicu imao je da nacionalno dijeli državu, a ne da je ujedinjuje.

NACIONAL: Koliko je sadašnja hrvatska vlast otišla unatrag u odnosu na politiku koju su prema BiH vodili Ivo Josipović, a prije njega Stipe Mesić? Je li njihova politika vama pomagala?

Apsolutno, u svakom smislu. Politika koju je vodio Stipe Mesić prema BiH, kao i prema cijeloj regiji, nešto je čemu ćemo se mi kad - tad vratiti. Jer bila je zasnovana na europskim vrijednostima, interesima i vaše i naše države i naroda. Jedina ispravna i zapravo nema alternativu. Iskreno se nadam da će to Stipe doživjeti. A imajući uvidu kako je poletan, i intelektualno i fizički, u to sam zapravo siguran.

NACIONAL: Jeste li više očekivali od premijera Plenkovića, kao deklariranog Europljanina?

Iskreno, jesam. Kao i od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Ja sam ih dočekao kao liberalno krilo hrvatske desnice, koje će HDZ reformirati u europsku narodnjačku demokršćansku stranku i primjenjivati stvarne europske vrijednosti u BiH. Potpuno sam uvjeren da bi takva Hrvatska bila moralna sila EU-a u regiji. Jer nije promoviranje europskih vrijednosti „hrvatovanje“ u BiH. Time se ne pomaže Hrvatima. Naprotiv, oni samo od­laze. Jer Muslimani i bošnjačka zajednica sigurno ne daju nikakav povod da ih se Hrvati boje u Hr­vatskoj. Pa zašto da ih se boje u BiH? Zagovarati europske vrijednosti i tražiti tri odvojene zajed­nice koje bi se trebale i administrativno i politički odvojiti, nije nimalo europski. Odgovorno tvrdim da većina bošnjačkog stanovništva ne želi ostati sama u jednoj državi. Promoviranje europskih vrijednosti znači podržati multietničku građansku državu. Iskreno, smatram da bi Hrvatska nama mogla itekako pomoći. Mislim da u Hrvatskoj imamo ogroman potencijal u pozitivnom smislu. Ali danas on nije na sceni. Apeliram na Hrvatsku,  mislim da bi bilo dobro da resetira svoju politiku prema BiH.

NACIONAL: Prema strategiji Europske komisije, ako BiH do 2019. dobije status kandidata, onda bi do 2023. mogli biti otvoreni pregovori. Je li to realno?

Ako se želi ući u krizu koju se više neće moći kontrolirati, onda je čekanje na otvaranje prego­vora do 2023. pravi put. Ubrzani put u EU nije teh­ničko, već prije svega geostrateško pitanje kojim se mjeri moralni i politički kapacitet EU-a i ukupnog Euroatlantskog saveza. Bez kandidatskog statusa 2019. koji bi bio temelj za otvaranje pregovora o izabranim poglavljima mnogo ranije, otvaraju se novi problemi koji se neće moći lokalizirati na BiH. To znači prije svega otvaranje odmah pregovora za poglavlja 23 i 24, standardi dobrog upravljanja i vladavina prava, o pravosuđu i temeljnim pravima, pravdi, slobodama i sigurnosti. Opće je mjesto da su to rak rane našeg društva pa nema razloga da se ne krene odmah.

Bez otvaranja nove stranice u regionalnoj su­radnji, neke vrste zajedničke vizije i realizacije projekta BiH 2030, Zapadni Balkan 2030 u okviru EU 2030, ni Europa zasnovana na vrijednostima oličenim u jedinstvu u različitostima, neće biti naša stvarnost. Tu susjedi ne mogu pomoći ako ne podrže proces jačanja Bosne i Hercegovine kao građanske države i društva zajedničkih vri­jednosti, države u kojoj ćemo biti jednakopravni građani pa tako biti Hrvati, Srbi, Bošnjaci i što god još hoćemo."

Izvor: Nacional, broj 1069, 16. oktobar 2018.

Partners






Follow us:
Contact Us
  • Address:
    Ćemaluša 1, 71000 Sarajevo,
    Bosna i Hercegovina
  • Phone: +387 33 268 885
    Fax: +387 33 268 886
    Email: info@ssvsa.org
2015 | Foundation Shared Societies and Values - Sarajevo