“Četverodnevna misija Nizami Ganjavi Međunarodnog Centra (sa bivšim predsjednikom i premijerima Rumunije, Gruzije, Moldavije i Bosne i Hercegovine i generalnim sekretarom Nizami Ganjavi Međunarodnog Centra – Eka Tekashvili, Rovshan Muradov, Emil Konstantinesku, Peter Roman, Kiril Gaburici), posvećena Ukrajinskoj izbjegličkoj krizi u Rumuniji i Moldaviji, grubo me vratila 30 godina unazad i učvrstila u uvjerenju da pomagati danas Ukrajinu znači brinuti o svojoj budućnosti ne zaboravljajući lekcije naučene na vlastitim iskustvima.
Susreti sa ljudima, razorenim porodicama, koji su preko noći morali da počnu nove živote u neizvjesnosti, obilježili su mi protekle dane. Počelo je sa međunarodnom konferencijom o solidarnosti akademske zajednice povodom Ukrajinskog rata u organizaciji javi Međunarodnog Centra, Svjetske Akademije Nauka, Instituta za napredne studije Levanta i Nacionalnog Univerziteta Bukurešta. Sa tog skupa upućen je zajednički apel za jačanje pomoći i saradnje Evropskih i Ukrajinskih akademskih institucija izbjeglicama iz Ukrajine.
Nakon obilaska i razgovora u izbjegličkim centrima u Rumuniji i Moldaviji, dvodnevni susreti u Kišinjevu, glavnom gradu Moldavije, sa premijerkom Natalijom Gavrilita, ministrom vanjskih poslova Niku Popeskuom i gradonačelnikom Kišinjeva Ion Cebanom su bili posvećeni predstojećoj međunarodnoj donatorskoj konferenciji i konkretnim aktivnostima vezanim za izbjegličku krizu.
Moldavija je trenutno nakon Ukrajine najugroženija zemlja izbjegličkom krizom, ekonomskim teškoćama i potencijalnim prenosom agresije iz susjedstva.
Samo nekoliko podataka je dovoljna ilustracija pogubnog stanja u kojem se ta zemlja danas nalazi politički, ekonomski i sigurnosno. Dok u EU na jednog stanovnika trenutno dolazi 160 izbjeglica, u Poljskoj taj broj iznosi 20 ukrajinskih izbjeglica na jednog stanovnika, u Moldaviji, najsiromašnijoj evropskoj zemlji taj omjer je 1 prema 10. Na 1 dijete ukrajinsku izbjeglicu dolazi 7 moldavskih maloljetnih učenika. U isto vrijeme 15-tak posto teritorije Moldavije, odakle dolazi 80% električne energije, je samoprozvana i međunarodno nepriznata Transnistrija, koju ‘štite’ Ruske vojne jedinice. Gas koji predstavlja glavni energent Moldavije 100% se uvozi iz Rusije.
Svježe iskustvo iz Moldavije i susreti sa izbjeglicama su me učvrstili u tri jednostavna uvjerenja.
Prvo, ukoliko se ne nastavi jačanje reformskih integracionih procesa na evropskim principima ujedinjenosti u različitostima, kroz jačanje sekularnih država i civilnog društva zajedničkih vrijednosti, onda ovo što se danas dešava Ukrajincima može postati stvarnost ne samo nama već i svakome u Evropi od Urala do Atlantika od Jadrana do Baltika.
Drugo, na primjeru Moldavije, malog naroda sa velikim srcem, dalji stepen danas nedovoljne pomoći Evropske Unije će pokazati ne samo njen politički i ekonomski kapacitet, već prije svega njen moralni kapacitet. Bez istinske primjene evropskih vrijednosti, u transformaciji država Zapadnog Balkana i bližeg susjedstva, sama Evropska Unije je osuđena na drugorazredno mjesto na globalnoj sceni.
Treće, populističko, primitivno i politikantsko sukobljavanje bosanskohercegovačkih lažnih nacionalnih i polugrađanskih lidera može biti zaustavljeno artikulisanjem nagomilanog bijesa usmjerenog ka zajedničkoj izbornoj volji građana. Građansko nezadovoljstvo, trećerazredni polusvijet koji preovladava u vladajućim vrhuškama je potreban ali ne i dovoljan razlog za promjene vlasti i stanja u zemlji.
To ne može uraditi fragmentirana opozicija koja se u značajnoj mjeri već priprema kako da uskoči u novu četvorogodisnju vlast bez obzira ko im bio partner.
Za to će biti neophodno objedinjavanje širokog pokreta političkih partija, nevladinih organizacija i pojedinaca okupljenih na jasno definisanom programu usmjerenog na prioritetno jačanje mira, otvaranje perspektive mladim ljudima kroz transformaciju ka zelenoj ekonomiji i samoodrživom razvoju, te povratak obrazovanju kao temelju države i društva.
Preslaganje na geopolitičkoj sceni, posljedice agresije na Ukrajinu, refleksije na Evropsku Uniju i Zapadni Balkan kroz priču o Moldaviji, jednoj maloj zemlji sa velikim problemima i jos većim srcem, bar meni predstavljaju posljednje upozorenje da stanje u kojem se nalazimo se ne može promijeniti bez toga da se pokrenemo svi mi koji dijelimo ista uvjerenja i zajedniki cilj.
Znam da glavne prepreke mogu biti personalne netrpeljivosti, osjećanja superiornosti pojedinaca bez pokrića, površnost ili neznanje i neslaganja o politikama. U konačnici treba znati da je sve to sada od manjeg značaja u odnosu na magistralni pravac koji nas mora okupiti. Onaj ko to ne razumije svakako nije vrijedan pažnje i dobro bi bilo da ode do Ukrajine ili Moldavije na dodatno obrazovanje.”